Pojavu Sahare su isprovocirali stari ljudi

Sahara nije uvijek bila suha i beživotna kakvu je poznajemo danas. Ispada da je ovo područje nedavno bilo (po geološkim standardima) puno života, a stada kopitara lutala su njegovim prostranim zelenim prostranstvima.

Sahara je najveća pustinjska regija našeg planeta. Njegovo područje prelazi teritorij Australije, a obilje beživotnih pijeska oduševljava i očara svakoga tko je prvi put došao ovamo. U dalekoj prošlosti, za vrijeme mezozoika, na ovom se teritoriju nalazio Tetiski ocean. Ostaci ovog ogromnog akumulacije danas su Sredozemno i Crno more, kao i jezero Kaspijskog mora. O prisutnosti oceana ovdje svjedoče brojni ostaci kitova i drugih morskih životinja koji su pronađeni u Sahari. Tijekom računalnog modeliranja, znanstvenici su uspjeli obnoviti klimatsku sliku paleolitske ere. Prema istraživačima, samo prije nekih 10-12 tisuća godina klima je u ovom dijelu Afrike bila prilično vlažna, a prirodni uvjeti ovdje su nalikovali zoni savana i stepe. Ljudi koji su u to vrijeme živjeli u Sahari bavili su se stočarstvom i poljodjelstvom, krokodili i hipoti živjeli su u rijekama koje su puno tekuće, a stada kopitara zasjenilo je sunce. O tome svjedoče brojne kamene slike paleolitika, pronađene u libijskoj pustinji u Sahari. Prije otprilike 7000 godina, ova regija je ušla u razdoblje odvodnje klime. Kiše su počele padati sve manje, temperatura zraka se povećavala, biljni resursi su se iscrpljivali, a brojne su životinje počele napuštati ta područja u potrazi za hranom.

No, u posljednje vrijeme pristaša prirodnog podrijetla Sahare postaje sve manje, a velika većina istraživača u ovoj nevjerojatnoj regiji vjeruje da bi antropogeni faktor mogao izazvati tako ogromne beživotne prostore. Ispada da je već u tim dalekim vremenima čovjek mogao do kraja prepoznati lice našeg planeta. Prema znanstvenicima, preci modernih Tuarega i Berbera, koji su živjeli u Sahari, koji su se uglavnom bavili stočarstvom, korist od toga imala je obilje biljnih resursa i vode. Ali u jednom trenutku stoka je dostigla takve razmjere da su pašnjaci počeli propadati. Prekomjerno ispašavanje i smanjenje šumske vegetacije za nove pašnjake poslužilo je kao poticaj za degradaciju sloja tla i dezertifikaciju ovog teritorija. Zanimljivo je da su neke druge ogromne pustinje našeg planeta (Arabian, Tar, Karakum, Gobi) nastale na mjestu razvijenih stočarskih civilizacija antike.

Naravno, klimatske promjene na našem planetu mogle bi ubrzati proces dezertifikacije. Ali glavni čimbenik koji je provocirao nastanak Sahare, najvjerojatnije, bila je ljudska aktivnost. Ovu verziju podržava i činjenica da područje najopsežnije pustinje na svijetu i dalje neprestano raste, a južna granica Sahare za razdoblje od 1958. do 1975. pomaknula se prema ekvatoru za 200 kilometara.

Kako se ispostavilo, čovječanstvo je negativno utjecalo na okoliš više od tisućljeća. A naša je zadaća ostaviti cvjetajući planet budućim generacijama, a ne beživotnu pustinju neprikladnu za život.